my hand in yours, forever

.

17.06.2014.

“Ona je bila jedina na svetu koja je znala sve moje slabosti i volela me uprkos njima. I ja sam volela nju čak i onda kad sam je najviše mrzela.”

Nisam pisala odavno. Valjda je u mom životu sve bilo uredu tih par mjeseci, jer obično pišem samo kada se loše osjećam. Jebiga, kako god, sad sam opet tu.

Znate li osjećaj kad izgubite nekog, kad vam se cijeli svijet sruši i jedan dio vas nestane? Tad se pitate da li će se vratiti i da li će ikad više biti kao prije? Ako se nikad tako niste osjećali, vjerovatno niste živjeli.

Što se mene tiče, ja sam navikla da gubim. Nije prvi put da neko samo tako uđe u moj život i onda ode, bez pozdrava ostavljajući prazninu. I tako, poslije par puta, navikneš se. Ali svaki put isto boli. Kad izgubiš prijatelja - tad boli najviše.

Ona je meni značila puno i uvijek će značiti. Ne mogu ni pomisliti na to da bi je neko, nekad mogao da zamjeni. Proživjele smo mnogo stvari koje nije lako zaboraviti. Govorile smo sve jedna drugoj, bile zaluđene istim momcima, istim stvarima, imale smo slične poglede na život, voljele smo iste stvari.. Imale smo nešto posebno. Glupo bi bilo da kažem da mi ne treba, da mi ne nedostaje jer me svaka stvar podsjeća na nju. Nedostaju mi naši razgovori, šale koje smo samo nas dvije imale, vrijeđanja, svađe.. Nedostaje mi da me tješi i da ja nju tješim, da govorimo jedna drugoj da nas ništa ne smije povrijediti. Krivo mi je što sad nije pored mene, što nemam kome da se obratim kad mi je teško, što nemam kome da se javim i da se izjadam o njemu.. Nedostaje mi i da ona brblja o svom momku, o nekim uobičajenim stvarima.. Nedostaje mi i to da mi ide na živce. Nabrajala bih još, ali tako se prisjećam svega i suze počnu same.

Ne želim nikad da zaboravim sve one stvari koje su nas spajale i koje su naše prijateljstvo činile drugačijim i posebnim. Ne želim da jednog dana prođemo jedna pored druge, a da se ne prisjetimo svega. Uvijek je bila tvrdoglava, probirljiva, perfekcionista, emotivna, neobična, maštovita, optimistična, orginalna i najvažnije od svega uvijek me je razumjela. Bila je zaista dobar prijatelj. Sve je mogla da podnese, uvijek da me posavjetuje. Nije bila savršena, ali meni to nije bilo bitno. Ona je moja druga polovina i nadam se da sam ja njoj bila isto.

Ako ikad pročitaš ovo, izvini. Izvini za sve. Izvini što sam bila tvrdoglava i što se nikad nisam htjela prva javiti, izvini što sam bila naporna, što sam ti dosađivala nekim svojim stvarima.. Izvini što sam ponekad bila grozna, što nisam znala saslušati i utješiti te na način na koji bi ti mene. Izvini što mi je smetalo to što me zamjenio neko drugi.. Izvini što sam ti zamjerala jer si se promjenila, a vjerovatno sam i ja učinila isto. I gdje god da budemo za 10 ili 20 godina, uvijek ćeš imati posebno mjesto u mom srcu. Uspjela si ono što niko nije i hvala ti zbog toga. Hvala za svaki trenutak i za svaku riječ. Možda se naši putevi ponovo ukrste, a možda se ipak i poslije svih ovih mojih riječi, zaboravimo. Svejedno, šta god da nam budućnost nosi, biće u redu.


Stariji postovi




Otkucaja:
33950